Revolucija u Ugarskoj 1848./49. godine jedna je od mnogih koje su u lančanoj reakciji zahvatile Europu. Čimbenici koji su utjecali na izbijanje revolucija su brojni i razlikuju se od mjesta do mjesta, te su što gospodarskog, što nacionalnog, a što buržoaskog karaktera. U Ugarskoj u prvoj polovici 19. stoljeća jača nacionalni i liberalni pokret pod utjecajem europskih tekovina, a razvija se i reformni pokret koji traži buržoaski preobražaj. Glavni cilj reformnog pokreta, cilj koji je naslijeđen iz vremena prosvjetiteljstva, je svladavanje gospodarske i kulturne zaostalosti Ugarske. Tridesetih godina 19. stoljeća stvara se skupina liberalnih političara, među njima su István Széchenyi, Miklós Wesselényi, Lajos Kossuth, Ferenc Deák i Lajos Batthyány, koji započinju borbu za ukidanjem starog feudalnog sustava i stvaranjem novog, građanskog društva s ciljem prevladavanja zaostalosti ugarske države. Osim toga, kao prepreku gospodarskom napretku Ugarske liberalni političari vide i postojeće uređenje Habsburške Monarhije, te nastoje ograničiti austrijsko uplitanje u unutrašnje poslove Ugarske. U slijedu revolucija koje su zahvatile Europu, pa tako i Beč i Budimpeštu, liberalna oporba uspijeva u ostvarenju svojih planova. Naime, političari pobornici reforme uspjeli su postići da car Ferdinand I. u travnju 1848. godine sankcionira nove zakone i time sve zahtjeve reformnog pokreta. Međutim, nova vlada našla se suočena s poteškoćama prvenstveno u odnosu s nemađarskim narodima u Ugarskoj. Liberalno vodstvo odbijalo je zahtjeve nacionalnih manjina za autonomijom, kao i za priznavanjem druge nacionalne pripadnosti. Tako su liberalni političari protiv sebe okrenuli Hrvate, Srbe u Vojvodini i Rumunje u Erdelju. Kada se vlada uspjela obračunati s revolcijom u Italiji, počela je gušiti i ugarsku revoluciju. Tada započinje rat za nezavisnost Ugarske i rat za očuvanje ožujskih stečevina koji je konačno završen pobjedom kontrarevolucije.