Slika Mađara u hrvatskoj historiografiji nagodbenog razdoblja, od 1868. do 1918., zanimljiva je iz nekoliko razloga. Prvi razlog je što se u oblikovanju slike o Mađarima može pratiti razvoj historijske znanosti u Hrvatskoj, odnosno njezino poznanstvenjenje i institucionalizacija osnutkom ustanova za visoko obrazovanje, čime historiografska djela postaju kvalitetnija. Osim razvoja historijske znanosti, može se uočiti i prisutnost političkih i ideoloških stajališta različitih autora. Nadalje, tadašnja Kraljevina Hrvatska i Slavonija, nalazila se unutar Kraljevine Ugarske. Odnosi između Hrvatske i Slavonije i Ugarske uređeni su Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. kojom Hrvatska i Slavonija dobivaju autonomiju u određenim poslovima unutarnje uprave, ali i dalje u određenom dijelu hrvatske javnosti, odnosno kod ljudi koji su sudjelovali u političkom životu zemlje, postoji nezadovoljstvo koje se kreće od prešutnog negodovanja do snažnog protumađarskog političkog djelovanja, koja se reflektira u raznim ideološki obojenim novinama, knjigama i ostalim tiskovinama. Snažni protumađarski stavovi i politička borba nestaju raspadom Austro-Ugarske 1918. i raskidom državnopravnih veza Hrvatske i Slavonije s Ugarskom. U središtu zanimanja ovog rada je slika Mađara u popularnim sintezama hrvatske povijesti Tadije Smičiklasa, Vjekoslava Klaića i Ferde Šišića. Budući da su spomenuti povjesničari zastupali različita politička stajališta, djelovali u različitom vremenu i zastupali različite historiografske koncepcije, u radu je vidljiv utjecaj političkog i ideološkog predznaka u pisanju sinteza hrvatske povijest. Ta pristranost nije nužno svjesna, nego može predstavljati dominante interpretacije događaja i ustaljene prihvaćene narative, ali i manjkavosti teorija, metoda i koncepata u hrvatskoj historiografiji druge polovice 19. stoljeća.