U ovom radu obradit će se pojmovi antropocentrizma i ekocentrizma u kontekstu ekološke krize današnjice. Čini se da je antropocentrizam glavni optuženik za rasplamsavanje trenutnih ekoloških katastrofa sa svojim izvorima u filozofiji i religiji i kao takav stoji nasuprot ekocentrizmu. S novovjekovnim izuzećem ljudskog duha (res cogitans) od ostale stvarnosti (res extensa) nastaje uvjerenje da je čovjeku podređena sva priroda i da je na raspolaganju njegovom duhu da ju preoblikuje. Priroda tako više nema nikakve vrijednosti sama po sebi, ali ima vrijednost ukoliko služi čovjeku. No, čini se da nije sve baš tako jednostavno. Antropocentrizam bi trebala biti ideologija koja ljudske potrebe stavlja iznad svega ostaloga, ali ako u obzir uzmemo činjenicu da većina ljudi na svijetu nema zadovoljene ni osnovne potrebe za život, postavlja se pitanje koji je to „centrizam“ zapravo štetan. Odgovori se mogu pronaći u trenutnom ekonomskom sustavu koji bezglavo srlja u propast zbog opsjednutosti akumulacijom kapitala na račun prirode i ljudskih života, a tehnologija koja se uz njega razvija sve to omogućuje i ugrožava čovjekov prirodni način života. Kada se bilo koja ideologija svede na to da se zalaže za interese pojedinaca umjesto za interese kolektiva, onda nije u stanju dati bilo kakve koherentne političke preporuke koje se tiču okoliša, poglavito u trenutnom kapitalističkom sustavu koji kapital i profit stavlja iznad dobrobiti ljudi, pa tako i prirodnog okoliša.