Immanuel Kant i Hannah Arendt konstituiraju dva načina tematiziranja čovjekove moći suđenja. Ishodište za istraživanje Kantovog tematiziranja moći suđenja predstavlja njegovo djelo Kritika moći suđenja. Za otkrivanje šireg konteksta njegovog poimanja moći suđenja, indikativna su djela Osnivanje metafizike ćudoređa, Antropologija u pragmatičnom pogledu i Pravno-političkim spisi. Kant u navedenim djelima dosljedno tematizira moć suđenja i određuje njezino mjesto u svom filozofskom sustavu, definiciju, formalna obilježja, subjektivno-objektivnu osnovu, razliku između određivalačkog i refleksivnog suđenja, kontekste u kojima se ona ispravno ili neispravno primjenjuje i naputak za izbjegavanje potonjeg. Pri tome se otvara prostor za antropološko razmatranje teme i postavljanje pitanja o čovjeku, njegovom načinu života i zadatku u svijetu. Ishodište za istraživanje Arendtinog tematiziranja prosuđivanja predstavljaju zapisi njezinih predavanja o Kantu, koje priređuje Ronald Beiner u djelu Hannah Arendt: Lectures on Kant's Political Philosophy. Pored toga, značajni su njezini tekstovi „Truth and Politics”, „The Crisis in Culture”, djelo O zlu: Predavanje o nekim pitanjima moralne filozofije i postskriptumu njezinog djela The Life of the Mind. Arendtino se tematiziranje prosuđivanja isprva pokazuje kao afirmiranje Kantovih napora, a zatim kao vlastito razvijanje teme unutar konteksta politike, umjetnosti, morala i mišljenja. Njezina elaboracija prosuđivanja nije dobila punu formu i zasebno djelo pa se u radu propituju ranija i kasnija faza njezinog mišljenja, formalna obilježja njezinog tematiziranja prosuđivanja i veza prosuđivanja s onim što se čovjeka osobno tiče. Kant i Arendt svojim misaonim i stvaralačkim naporima naposljetku upućuju na važnost prosuđivanja za čovjekovo pozicioniranje u svijetu.