Ovaj se rad bavi pitanjem položaja i značaja žene u antičkom Rimu. Prikazuje kako je društvo shvaćalo ženu od samih početaka nastanka Rima ujedinjavanjem dvaju naroda zahvaljujući ženama. Kao ni danas, ni u starome Rimu nije postojalo jedno, striktno shvaćanje žene. Ne samo to, rimska kultura shvaćanja i odnošenja prema ženi razlikuje se od drugih antičkih kultura po tome što je žena imala više slobode i relativno bolji položaj. Ipak, to možemo uglavnom tvrditi za žene viših slojeva društva, o kojima jedino posjedujemo izvore. Osim toga što o siromašnijim slojevima društva ne znamo mnogo, svi podaci o ženama pisani su od strane muškaraca. Iznimka ovome su sačuvani epitafi, koje su najčešće pisale žene te u njima naglašavale ljubav i dugotrajnost braka. No ostatak sačuvanih izvora, pisanih iz muške perspektive, ukazuje na činjenicu da je žena većinom definirana prema svom položaju u odnosu na supruga i obitelj. Zato glavninu ovoga rada zauzima tema braka, jer su žene svoju funkciju ostvarivale kroz brak, odnosno u ulogama majki i supruga. Također, rad prikazuje razvitak rimskog društva koji je bitno utjecao na promjenu odnosa prema ženama. Dolaskom cara Augusta na vlast, donose se bitni zakoni o braku, koji su bili samo početak promjene odnosa prema ženama. Daljnjim osvajanjem i širenjem Rima, društvo se sve više bogatilo, a usporedno se mijenjao i odnos prema imovini koji je posljedično ženama davao više prava u obliku nasljedstva. S vremenom su žene počele dobivati više slobode, što je naknadno rezultiralo njihovom većom emancipacijom. Tada se u javnosti javljaju bogate i utjecajne žene poput Livije, Hortenzije i Fulvije, koje su same osigurale čvrst društveni položaj koji je u narednim vremenima, naročito pojavom kršćanstva, krenuo slabiti.