Abstract | U ovom se radu Hegelovo poimanje glazbe kao jedinstvenog osjetilnim doživljajem potaknutog kontemplativnog dohvaćanja istine u svojoj suštini pokazuje izuzetno aktualnim i danas. Naime, čini se da umjetničkoj spoznaji posebno odgovaraju teorijska osjetila vida i sluha te osjetilna predstava, čiji je povijesni razvoj prikaza apsolutnog predstavljen Hegelovim sustavom umjetnosti kao napredak od simbolične arhitekture, preko klasičnog kiparstva, do romantičnih umjetnosti slikarstva, glazbe i poezije. Povezano s time, glazbenu umjetnost temelje specifičan duhovni sadržaj, tj. osjećanje subjektivne unutrašnjosti; utjecaj koji ljudsku svijest dohvaća vremenskom srodnošću i pokreće potencirajući njeno oplemenjenje; te tonski umjetnički materijal koji, budući da je neprostoran i nestabilno prolazan u vremenu, svojom isključivo racionalnom samostalnošću ostavlja slobodu ispunjenju osjećajnim sadržajem. Zatim, vrijeme omogućuje idealno kretanje glazbe, koja ga subjektivno uređuje tempom, taktom i ritmom; zvučnost uspostavlja racionalni sustav tonova, određuje fizičke karakteristike instrumenata i harmonijske akordne odnose; a melodija, kao vrhunac duhovnog izraza glazbe, u apstraktnim zakonima ritma i harmonije nalazi jamstvo svom slobodno artikuliranom osjećaju subjektivne unutrašnjosti, osiguravajući njegovo umjetničko oslobođenje od neobuzdane samovolje. Nadalje, glazba se u odnosu na sadržaj može pojaviti kao vokalna, ujedinjenjem glazbenog izraza duboke subjektivnosti i njene pjesnički opisane pojave u svjetovnosti; ili kao instrumentalna, apstraktno izražavajući idealno osjećanje unutrašnjosti, koje temelji svako pojedinačno. Konačno, slobodu očituje svojom općenitom neovisnošću o sadržaju, artikuliranom melodijskom individualnošću, subjektivnim umjetničkim izvođenjem te osjetilno potaknutim kontemplativnim oslobađanjem duše. Zaključno, Hegelovo se razumijevanje glazbe kao umjetničkog izraza jedinstveno povezanog sa subjektivnošću, koji sukladno tome prikazuje apsolutnu istinu, unatoč vremenskom i tehnološkom odmaku, još uvijek pokazuje kao supstancijalna čovjekova potreba za prepuštanjem umjetničkom izbavljenju iz svakidašnjosti, i unošenju u unutrašnjost bitka u kome subjektivna svijest u potrazi za smislom nesmetano progovara sa samom sobom. |