Lažne vijesti, senzacionalizam i propaganda dio su javnoga života od pojave tiska, međutim razvojem medija, a posebno društvenih mreža stvoreni su uvjeti u kojima je širenje velikog broja dezinformacija olakšano i ubrzano kao nikada prije u povijesti. Veliki broj informacija, ali i dezinformacija i ostalih lažnih i netočnih sadržaja u javnom prostoru doveo je do preopterećenosti i zasićenosti informacijama te do fenomena koji je nazvan informacijski poremećaj, a pod kojim se podrazumijevaju okolnosti u kojima je korisnicima teško razlikovati točnu i istinitu od netočne i lažne informacije. Aktualna pandemija bolesti COVID-19 popraćena je ekspanzivnim širenjem kako informacija vezanih za pandemiju, tako i dezinformacija i misinformacija, a koje uvelike mogu naštetiti zdravlju korisnika. Kako bi opisala navedeno stanje u informacijskom krajoliku, Svjetska zdravstvena organizacija upotrijebila je termin „infodemija“, a nedugo potom uslijed eksplozije netočnih i lažnih informacija te teorija zavjera, UNESCO je proglasio stanje „dezinfodemije“. U radu se opisuju obilježja informacijskog poremećaja te njegove specifičnosti uslijed pandemije bolesti COVID-19. Poseban je naglasak stavljen na ulogu narodnih knjižnica, kao mjesnih obavijesnih središta, u suočavanju s informacijskim poremećajem te informacijsku pismenost kao odgovor na informacijski poremećaj, ali i kritike iste budući da u izvedbenom smislu provedba programa informacijskog opismenjavanja koji su usmjereni na dezinformacije u praksi nailazi na brojne prepreke. U istraživačkom dijelu rada donose se rezultati istraživanja stavova knjižničara zaposlenih u narodnim knjižnicama o njihovoj ulozi u informacijskom poremećaju.