U najranijoj dobi odnos privrženosti služi djetetu kako bi si osiguralo preživljavanje. U tom važnom odnosu ključna je responsivnost i osjetljivost skrbnika kako bi dijete razvilo adaptivan unutarnji radni model sebe i svoje okoline koji čine osnovu odnosa s drugima i razvoja slike o sebi. Ukoliko skrbnik udovoljava djetetovim potrebama na odgovarajući način dijete će razviti sigurnu privrženost, dok će u suprotnom razviti neki od obrazaca nesigurne privrženosti- izbjegavajući, anksiozni ili dezorganizirani. Različiti obrasci iskustava specifično utječu na razvoj mozga djeteta. U tom kontekstu događa se razvoj samoregulacije emocija koja u suštini podrazumijeva uspješno upravljanje i moduliranje emocionalnog iskustva kroz vrijeme i kroz situacije radi postizanja određenoga cilja. Brojna istraživanja pokazala su povezanost sigurnih i nesigurnih obrazaca privrženosti i ranih iskustava sa razvojem samoregulacije emocija, sposobnostima identifikacije emocionalnih stanja i komunikacije o emocijama kao i strategijama koje pojedinac koristi suočen s uznemirujućim i stresnim događanjima. Sigurna privrženost i adaptivan razvoj samoregulacije emocija povezuju se s otpornošću, pozitivnim ishodima i doživljajem osobne dobrobiti, dok se nesigurni obrasci privrženosti, poteškoće u razvoju samoregulacije emocija i različiti neadaptivni načini korištenja strategija reguliranja emocija povezani su s brojnim nepovoljnim ishodima u kasnijem djetinjstvu i odrasloj dobi poput različitih anksioznih poremećaja, depresije, ovisnosti, poremećaja prehrane, antisocijalnih ponašanja i drugih.