Abstract | Djelo Nova sveopća filozofija (Nova de universis philosophia) hrvatskog renesansnog filozofa Frane Petrića (1529–1597) objavljeno je 1591. godine u Ferrari. Djelo je podijeljeno u četiri velike cjeline: Panaugia (Svesvjetlo), Panarchia (Svepočélo), Pampsychia (Sveduša) i Pancosmia (Svesvijet). Svoja promišljanja o prostoru Petrić je najprije izložio u spisima Della nuova geometria i De rerum natura libri II, a kasnije ih je proširio i oblikovao u Pancosmiju. Petrić je u Pancosmiji postavio četiri počéla: prostor, svjetlost, toplinu i fluid. U prvim dvjema knjigama Pancosmije razlikovao je dvije vrste prostora: fizički i matematički.
U prvoj knjizi naslovljenoj »O fizičkom prostoru« (»De spacio physico«) Petrić je prostor tumačio kao ono »nužno prvo« koje Bog stvara od četiriju počéla, ali i kao ono što je »beskonačno konačno«. Takva odredba prostora je, prema Petrićevu mišljenju, moguća zbog toga što se u središtu beskonačnog prostora nalazi čitav materijalni svijet, dakle konačan prostor. Osim toga, u prvoj se knjizi bavio i odnosima prostora, mjesta, tijela i praznog prostora koji dijele zajedničku odrednicu: trostruku prožetost dužinom, širinom i dubinom. Kada je riječ o drugoj knjizi Pancosmije naslovljenoj »O matematičkom prostoru« (»De spacio mathematico«), u njoj se Petrić bavio matematičkim odnosima prostora. Matematički je prostor odredio kao aktualno beskonačan koristeći se odnosima najvećeg i najmanjeg prostora, te kontinuuma. Prema Petrićevu mišljenju, najveći prostor ne posjeduje svojstvo širenja jer je jednako prožet u svim smjerovima. Na sličan je način odredio i najmanji prostor. Međutim, ta je prostor, za razliku od najvećeg, konačan i ograničen. Ako bi se dijeljenje prostora nastavilo onda bi on postao ne-prostor ili točka. Petrićevo razumijevanje kontinuuma proizlazi iz njegove kritike Aristotela te iz njegova poimanja najmanjeg prostora koji, kako tvrdi, nije djeljiv u beskonačnost. |