Vladavina Josipa Broza Tita tijekom 60-ih godina 20. stoljeća bila je nestabilna zbog sve većeg nezadovoljstva među narodom. Glavni problem je bio ekonomski jer su se razvijene republike poput Slovenije i Hrvatske iskorištavale u korist slabije razvijenih republika poput Makedonije, BiH i Srbije. Osim toga, problem je bio i u jeziku jer je velik dio hrvatskih jezikoslovaca, znanstvenika i političara smatrao kako se hrvatski književni jezik potire u korist unitarističkog hrvatsko-srpskog jezika. Ponovno su počele bujati velikosrpske težnje kojima je na putu stajao Josip Broz Tito s planom o konfederaciji. Zbog toga je Tito trebao protutežu sve jačem srpskom nacionalizmu, a rješenje je pronašao u mladom partijskom rukovodstvu Hrvatske koje se počelo snažno odupirati srpskim pretenzijama. No nije računao da će taj sukob prerasti u hrvatski narodni pokret poznat pod nazivom Hrvatsko proljeće ili maspok. Jedan od najvažnijih događaja u modernoj hrvatskoj povijesti bila je X. sjednica CK SKH na kojoj se hrvatsko partijsko rukovodstvo javno suprotstavilo jačanju unitarizma i centralizma. Osim toga, zalagali su se za „politiku čistih računa“, odnosno bolju raspodjelu državnog novca. Potaknuti liberalizacijom 60-ih godina, hrvatskom partijskom rukovodstvu pridružili su se i studenti koji su iskazivali snažnu podršku. Postupno je hrvatski narodni pokret jačao čime se povećavao i pritisak na Josipa Broza Tita da nešto poduzme povodom toga. Mlado hrvatsko partijsko rukovodstvo nije se dalo zastrašiti te su žestoko branili svoje interese pred oporbom i pred Titom koji ih je dugo podržavao. Nažalost, politički i međunarodni pritisak bio je prejak te se Tito morao odlučiti na uskratu potpore hrvatskom partijskom rukovodstvu. Ostavkama Savke Dabčević-Kučar, Mike Tripala i ostalih važnih političara završeno je Hrvatsko proljeće te su uslijedili politički progoni i montirani sudski procesi.