Ženski je položaj kroz višestoljetni period bio statičan, inferioran. Žene su bile u ulozi onoga drugoga. Živjele su podređene i poslušne svojim očevima i supruzima, poučavane podređivanju svoga života muškarcima i zadovoljavanju njihovih potreba. Tržište rada, iako ograničeno, pružilo im je svojevrsnu slobodu i izlazak iz privatne sfere. Međutim, svijest o vlastitoj inferiornosti i potreba za stvaranjem rodne jednakosti pojavila se tek u postrevolucionarnom periodu. Brojne su žene sudjelovale u naporima Francuske i Američke revolucije, kao i američkom abolicijskom pokretu, ali su iste nakon njih ostale izdane i zaboravljene. Položaj žena nije se promijenio, njihove su udruge zatvarane, prava oduzeta, a njihov je građanski status bio upitan. Nezadovoljstvo post revolucionarnim stanjem dovodi do začetka feminističke misli koji će utrti put feminizmu i omogućiti poboljšanje ženskog položaja i kasnije ostvarivanje ženskih prava. Vođene nezadovoljstvom zbog proživljenih nepravdi, žene su počele samostalno i organizirano zagovarati svoja prava. Objavljivana su brojna djela koja su kritizirala društveno uređenje i rodne nejednakosti, održavani su brojni govori na kojima su žene zagovarale pravo glasa, širenje obrazovnih mogućnosti za djevojke i uklanjanje sekundarnog tržišta rada koji je ograničavao radne mogućnosti žena. Otvarani su brojni ženski klubovi i izdavani brojni časopisi koji su aktivno djelovali na feminističkoj sceni. Razvoj feminističke ideologije dovesti će do prvog feminističkog vala i prvih većih feminističkih uspjeha nakon Prvog svjetskog rata.