Abstract | Djeca već od rođenja pokazuju svoje emocije, uče ih prepoznavati kod drugih, a kroz interakciju s drugim ljudima uče kontrolirati svoje i tuđe emocije. Stoga se djecu od rođenja mora učiti razumjeti emocije kako bi bila sposobna ispravno reagirati u određenim situacijama. Iako su emocije predmet ljudskog zanimanja, vrlo je teško proučavati, definirati, mjeriti i odrediti emocije. Milivojević (2000) u svojoj knjizi ''Emocije'' naglašava da se emocije ne mogu odvojiti od bića koje ih osjeća, a isto tako su i osjećaji neodvojivi od tog živog bića koji ih osjeća u određenoj situaciji. Upravo zbog toga ne možemo reći da su emocije nešto nad čim nemamo kontrolu jer bi to ukazivalo na proturječnost inteligencije kao sposobnosti snalaženja u problemskim situacijama. Nesklad između onoga što čovjek misli i onog što osjeća jedan je od temeljnih problema u proučavanju povezanosti kognitivne i emocionalne inteligencije. Emocionalna inteligencija označava vještinu uočavanja, razlučivanja, percipiranja te kontroliranja vlastitih i tuđih emocija (Mayer i Salovey, 1997). To prije svega znači razumjeti svoje emocije i način na koji one utječu na naše vlastito ponašanje. Sposobnost razumijevanja svojih i tuđih emocija posebice se očituje u interakciji i komunikaciji s drugim ljudima. Iako se emocionalna inteligencija može genetski naslijediti, značajniju ulogu u njezinu stjecanju, razvoju i njegovanju imaju proces učenja i socijalizacije. Budući da se ona stječe tijekom cijeloga života, emocije su jedan od najvažnijih čimbenika razvoja ličnosti pojedine osobe. Osim toga, emocije imaju važnu ulogu u odgojno-obrazovnom procesu jer nastavu ne čine samo kognitivne, nego i emocionalne komponente koje nipošto ne smiju biti zanemarene niti izostavljene. Dugo je vladalo marginalizirano mišljenje da se učenje može povezati samo sa kognitivnim vještinama i sposobnostima koje je pojedinac stekao. Švicarski pedagog Johann Heinrich Pestalozzi krajem 18. stoljeća ističe da su učenje i uspješna nastava sjedinjavanje srca, ruke i glave odnosno jedinstvo afektivnog, kognitivnog i psihomotornog (prema Tröhler, 2013). Time Pestalozzi navodi da su emocionalne reakcije ljudi u određenim situacijama, od iznimne važnosti u životu pojedinca, a samim time i u nastavnom procesu i procesu učenja. |