U hrvatskom društvu tijekom Drugoga svjetskog rata mogu se prepoznati dvije proaktivne temeljne državnopravne vizije. Prva i desna proaktivna vizija je ustaška koja je ostvarena kroz Nezavisnu Državu Hrvatsku osnovanu 10. travnja 1941. godine na čelu s Antom Pavelićem kao poglavnikom koji u rukama drži zakonodavnu, upravnu i vojnu vlast. Nekoliko puta je sazivan Hrvatski državni sabor, iako je njegova funkcija bila samo fiktivna. NDH je mogla ulaziti u odnose s drugim državama te su je neke države i priznale (iako su to bile samo države Trojnog pakta i njihove marionetske države), što je podrazumijevalo njezinu nezavisnost, ali se ona ne može povezati sa suverenošću koja je bila vezana za volju Njemačke i Italije, što je vidljivo po pitanju teritorijalnog razgraničenja te nedostatka kontrole na svojem teritoriju i nad svojom vojskom. NDH je bila država čija je sudbina bila izravno vezana uz sudbinu Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije. S porazom sila Osovine prestala je postojati i NDH. NDH se s gledišta međunarodnog prava ne može smatrati pravom državom. Druga i lijeva proaktivna državnopravna vizija koja se razvijala gotovo istovremeno s prvom vizijom je komunistička koja je ostvarena kroz tijela nastala u okviru narodnooslobodilačkog pokreta. U okviru Federativne Narodne Republike Jugoslavije kojom upravljaju Josip Broz Tito i narodno-oslobodilački pokret kao jedna od šest republika osnovana je federalna Hrvatska. Na drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije 1943. godine odlučeno je da će Jugoslavija biti federativna republika sa šest federalnih jedinica. U Hrvatskoj se osniva Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske kao vrhovno tijelo državne vlasti u toj jedinici, na čijem je prvom zasjedanju potvrđena orijentacija na federativno uređenje buduće države. Na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u svibnju 1944. taj je organ konstruiran kao državni sabor Federalne Države Hrvatske. Ono što je zajedničko Pavelićevoj i Titovoj državi jest to što su u obje države osnivane institucije koje su se trebale vezati za hrvatsku državnu tradiciju imenovanjem organa koji su imali privid vezivanja nove vlasti i povijesnih hrvatskih institucija.