Kroz prošlost pa sve do danas mjesto kao entitet ima važnost u čovjekovom životu. Međutim, pojedinci su, uz karakteristike mjesta, akteri u stvaranju mjesta posebnom lokacijom. Emocionalna povezanost pojedinca i njegova fizičkog okoliša jest privrženost mjestu, a sami pojedinci mjestu pridaju svoja subjektivna i individualna značenja. Začeci istraživanja o povezanosti čovjeka i mjesta su se pojavili u drugoj polovici 20. stoljeća. Mjesto je definirano kao multidimenzionalan koncept te ga je važno na taj način i proučavati. Pojedinci se mogu povezati s različitim vrstama mjesta, od predmeta, prostorija u kući, zgrada, gradova, regija i kontinenata do imaginarnih prostora. Međutim, transformacija mjesta u novim urbanim okolnostima omogućila je stvaranje novih vrsta mjesta, a promjenama u društvu razvijaju se i različiti oblici odnosa prema mjestu poput zamjenske, ponašajne ili empatične povezanosti s mjestom. Nasuprot konceptu pripadanja mjestu pojavljuje se i koncept nepripadanja mjestu ili bezmjesnosti. Privrženost mjestu mijenja se tijekom vremena, ona nije statična i nepromjenjiva. Upravo se pod utjecajem globalizacije stvara novi koncept mjesta kojeg obilježavaju mobilnost, konzumerizam, otvorenost, ali i slabljenje veza i odnosa u zajednici te gubitak povezanost s mjestom. Činjenica jest da će privrženost mjestu biti snažnija ukoliko pojedinac dugo boravi na jednom mjestu i ima snažnu lokalnu povezanost, međutim, rezultatima različitih istraživanja prikazano je da je privrženost mjestu moguća čak i ako je pojedinac često mobilan. Pojedinci koji migriraju mogu razviti privrženost prema više različitih mjesta, stoga nije neobično da se u suvremenim okolnostima privrženost mjestu može stvarati i održavati putem različitih virtualnih pomagala