Abstract | Različiti pojavni oblici vampira posljedica su odraza vjerovanja i strahova različitih kultura. Vampir se može definirati na dva načina: kao mrtva osoba koja noću izlazi iz groba i pije krv živih ljudi ili u metaforičkom smislu kao osoba koja iskorištava druge ljude. Postoje razna vjerovanja o načinima postanka vampira i različiti načini njihova uništavanja, pa su tako najčešće metode ubijanja zabijanje glogova kolca u srce i odrubljivanje glave. Mitovi o krvopijama prisutni su još u vremenu drevnih civilizacija, ali zaživjeli su najviše u zemljama jugoistočne Europe, koju je u 17. i 18. stoljeću pogodila „vampirska epidemija“. Praznovjerni seljaci opisuju nadnaravne fenomene, otvaraju grobove i oskrnavljuju leševe „povratnika“ i vampira. Mediji tog vremena odigrat će važnu ulogu u prenošenju priča, koje racionalisti odbacuju kao besmislice. Interes opada krajem 18. stoljeća, ali vampiri se ponovno vraćaju, ovoga puta u književnost gotike. Najznačajniji i najpoznatiji roman o vampirima je Drakula, irskog pisca Abrahama “Brama“ Stokera, objavljen krajem 19. stoljeća. Kao podlogu za roman, Stoker se koristi tada slabo istraženom i Zapadu nepoznatoj rumunjskoj pokrajini Transilvaniji, a lik glavnog lika, vampira Drakule, prema nekim je autorima inspiriran Vladom III. Tepešom, stvarnim vlaškim knezom iz 15. stoljeća, poznatom po svojoj okrutnosti prema neprijateljima. Kada su u pitanju vampirske pripovijesti, riječ je o prepoznatljivim motivima, kao što su značaj krvi, strah od stranaca i nepoznatoga, smještaj radnje u specifičan krajolik, povezanost životinjskoga i biljnoga svijeta, simbolika vremena, druga nadnaravna bića povezana s vampirom, te konačno, načini osobne zaštite i uništenja vampira. |