Područja u Hercegovini, tj. u tadašnjoj Velikoj župi Hum pred kraj Drugog svjetskog rata postaju važne crte obrane za njemačku vojsku od komunističko-partizanskih napadača. Tijekom veljače 1945. g. Široki Brijeg pada u komunističke ruke i za otprilike mjesec dana završavaju borbe oko zaposjedanja Hercegovine. Gdje god su došli, partizani vrše velike i stravične zločine nad postojećim i mogućim ideološkim neistomišljenicima, drugačijima te nad onima koji su se jednostavno tamo našli itd. Posebice su ostale poznate velike brojke počinjenih zločina u mjestima blizu i u samom Širokom Brijegu. Usmrćuju i širokobriješke fratre bez imalo milosti i s velikom mržnjom prema vjeri i Katoličkoj Crkvi. Cijela je Katolička Crkva u to vrijeme patila, a tijekom rata i poslije njega jugokomunisti su ubili šezdeset šest hercegovačkih fratara. Ogromna brojka hrvatskoga naroda, pa tako i iz Hercegovine, bježi u spasu za vlastiti život prema austrijskom području, a zatim bivaju mučeni i ubijani na poslijeratnom Križnom putu koji je vodio na sve strane tadašnje Jugoslavije. Zločini počinjeni nad hercegovačkim fratrima i kasnija bleiburška tragedija naređeni su iz samoga jugoslavenskog vrha, na čelu s Josipom Brozom Titom. Patnja Katoličke Crkve nastavlja se i poslije rata kroz razne zločine, uhićivanja, mučenja, podvale, optuživanja itd. I Hrvati iz Hercegovine nastavljaju svoje teške patnje (zločini, mučenja, maltretiranja, uhićivanja, omalovažavanja, političke i gospodarske odluke itd.) na koje su se komunisti posebice okomili. Komunistički su vlastodršci vršili strogu kontrolu svih područja života i nametali su svoju vlast u svemu, kroz nasilje i zastrašivanja. Pojavljuju se i „križari“ („škripari“), koji su svoju borbu usmjerili protiv komunizma i Jugoslavije, no njihov opstanak nije dugo trajao zbog ubijana i represivnog djelovanja komunističkog režima.