Bliski interpersonalni odnosi oduvijek su jedan od središnjih aspekata znanstvenih istraživanja, budući da omogućuju zadovoljenje temeljnih ljudskih potreba. Većina teoretičara ljudske motivacije i razvoja govori o postojanju neke vrste procesa kojim ljudi traže, uspostavljaju i održavaju ugodne i tople socijalne interakcije. Potreba za bliskosti odnosi se na prirođenu i fundamentalnu sklonost prema ostvarivanju stabilnih i emocionalno ugodnih interpersonalnih veza u kojima su prisutni međusobni osjećaji sviđanja, povjerenja i prihvaćenosti. Međutim, preciznosti u definiranju ovoga konstrukta nedostaje te se najbolje može razumjeti sagledavajući ga iz različitih teorijskih kutova. Osnovne teorijske perspektive omogućuju uvid u širu sliku motiva za bliskosti, odnosno porijeklo, razvoj, funkciju, značajke te povezanosti konstrukta. Ishodište potrebe za bliskosti ponudila je evolucijska perspektiva u teorijama o privrženosti ukazujući na značaj ranih iskustava djeteta u odnosu s majkom te njihov utjecaj na daljnje odnose. Psihodinamska perspektiva kroz teorije o objektnim odnosima na sličan način objašnjava pojam, no uz određene modifikacije. Nadalje, humanistički pristupi opisivali su termin kroz hijerarhijsku motivacijsku strukturu koja potrebu za ljubavi i pripadanjem stavlja u funkciju postignuća samoostvarenja. Navedene perspektive doprinijele su sadašnjem shvaćanju motiva za bliskošću koji se najčešće opisuje afilijativnom motivacijom te kao potreba za pripadanjem i povezanosti. Također, osim što je podupiranje potrebe za bliskosti povezano s općenitom dobrobiti, nepodržavajuće okolnosti mogu potaknuti razvoj različitih psihičkih poremećaja.