Veliki povjesničar iz viktorijanske ere Thomas Carlyle komentirao je da je "svjetska povijest biografija velikih ljudi". Ova hipoteza "velikog čovjeka", odnosno da se povijest oblikuje silama izvanrednog vodstva, osnova je stvaranja osobinskih teorija vodstva. Sam pojam vođenja ima veliki utjecaj na strukturu, teoriju i praksu organizacija. Također, vodstvo ima utjecaj i na oblikovanje i razumijevanje prirode organiziranog djelovanja. Angažiranje svih ili barem većine članova organizacije, utječe na uspješno izvršavanje radnih zadataka, što je samo po sebi svrha i uvjet postojanja organizacije. U takvim uvjetima zasigurno je neophodna koordinacija rada pojedinca, usmjeravanje njihove aktivnosti i poticanje inicijative. Osobinski pristup naglašava osobine vođe. Rezultati ranijih istraživanja odnosa između osobina i uspjeha vođe obično su bili slabi i nedosljedni. Napredak u istraživanju osobina djelomično je posljedica promjene fokusa s apstraktnih osobina ličnosti i opće inteligencije na specifične vještine i osobine koje se mogu izravno povezati s ponašanjem koje je potrebno za učinkovito vođenje u određenoj situaciji. Do sada su se razvile brojne teorije koje pokušavaju objasniti što bi to trebao uspješan rukovoditelj imati. Polazeći s različitih teorijskih stajališta, svaka na svoj način pokušava doprinijeti boljem razumijevanju uspješnosti rukovoditelja u organizaciji.