Tijekom Drugog svjetskog rata, na području današnje Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine isprepletalo se nekoliko interesnih sfera. Hitler je namjeravao što prije riješiti pitanje jugoistoka Europe kako bi se mogao posvetiti važnijim i većim bitkama na ostalim frontama, ponajprije na istoku s SSSR-om. Problem u ostvarivanju Hitlerovih zamisli bili su partizani, koji su kroz čitav tijek rata razvijali svoje logističke, ali i organizacijske sposobnosti da bi kasnije ojačali do te mjere da su postali i dio savezničke koalicije. Hitler je nakon vojnih i političkih uspjeha narodnooslobodilačke borbe naredio uništenje Titove države i partizana, ali je podcijenio i partizansku strategiju i teren na kojemu su se bitke vodile. Partizanima je također pomogao i odnos osovinskih sila zajedno s Pavelićevom državom, tzv. Nezavisnom Državom Hrvatskom, prema narodu. Posebice se to odnosi na tretman Srba u NDH koji su, u strahu za vlastiti život, bježali u planinska područja i tamo se skrivali od vlasti. Osim ustaša, sa silama osovine kolaborirali su i četnici na čelu s vojvodom Dražom Mihailovićem. Nacistima Četnici nisu odgovarali, ali Talijani na čelu s Mussolinijem smatrali su ih dobrom protutežom gerilskoj partizanskoj vojsci. Nezadovoljne rezultatima operacije Weiss I osovinske su snage pokrenule operaciju Weiss II s ciljem uništenja partizana u četverokutu Glamoč – Livno – Jajce – Bugojno. U toj su se operaciji znatno oslonili na četničke snage koje su bile dobro utvrđene na lijevoj obali Neretve, ali četnici su u bitkama u kanjonu Neretve potpuno podbacili i protjerani su prema Crnoj Gori i Srbiji te otad nisu prelazili Drinu i ugrožavali partizanske položaje. Bitka u kanjonu Neretve još se u narodu naziva i Bitka za ranjenike jer je to doista i bila. Pod svaku cijenu se nastojalo obraniti ranjene i bolesne u Glavnoj bolnici te je zbog njihove evakuacije to možda najhumanija bitka narodnooslobodilačke borbe na području Jugoslavije.