Habsburška Monarhija u 18. stoljeću zahvaćena je brojnim i korjenitim upravnim i ekonomskim reformama. Iz konglomerata različitih zemalja ona se pretvara u državu s razvijenom administracijom i birokratskim aparatom pri čemu je duh prosvjetiteljstva kao i ekonomska politika kameralizma igrala veliku ulogu. Reformske zahvate uvjetovali su troškovi ratova i potreba za održavanjem stalne vojske, a oni mogu poslužiti i kao svojevrsna razdjelnica u etapama reformi. Razdoblje nakon Prvog rata za austrijsko naslijeđe (1740. -1748.) obilježava uvođenje tarifa, izgradnja poreznog sustava i administracije kao i porezni ustupci staležima u mađarskim zemljama. Razvoj se ubrzava nakon Sedmogodišnjeg rata (1756. – 1763.), a karakterizira ga centralizacija i podizanje produktivnosti. Među najvažnije reformske zahvate ubrajaju se: uvođenje porezne administracije, uređivanje ekonomskih odnosa feudalac-seljak, stvaranje upravne birokracije te povećavanje produktivnosti u skladu s idejama kameralizma. Prostor istočne Hrvatske kao dio habsburških zemalja bio je integriran u sustav Monarhije te je sve ove procese moguće pronaći i na lokalnoj razini, iako je razvoj bio sporiji i teži nego u ostatku Monarhije. Složeni problemi koji su uzrokovali sporost i poteškoće u razvoju bili su uspostava administracije i kameralizacija, te napetosti između seljaka i vlastelina. Ti problemi bili su izraženiji u odnosu na razvijenija područja Monarhije. Ipak, ustrojena je fiskalna birokracija, vodeću ulogu preuzima novo plemstvo, urbarijalni zakon uređuje odnose vlastele i seljaštva, te se povećava broj stanovnika, trgovina i proizvodnja. Istočna Hrvatska u 18. stoljeću primjer je provincijalne modernizacije. Manoralno gospodarstvo bilo je osnova razvoja, a njegovi karakteristični problemi na razini Monarhije izraženi su i na lokalnoj mikrorazini.