U središtu je pozornosti ovoga rada sklonidbeni sustav u hrvatskom književnom jeziku u drugoj polovici 19. st; onaj sustav koji nudi zrela norma zagrebačke filološke škole, a u slovnicama svojih najznačajnijih slovničara -Antuna Mažuranića i Adolfa Vebera. Jezikoslovni je opis usmjeren prikazu sklonidbenog sustava u djelu pisca iz slavonskoga, a poglavito vinkovačkoga ozračja -Josipa Kozarca, suvremenika i poznavatelja norme zagrebačke filološke škole, ali i znalca slavonskih govora koji su mu naravnim jezičnim okružjem. Opisom se želi pokazati suodnos sklonidbenog sustava u onodobnom književnom jeziku i sklonidbenog sustava u slavonskom dijalektu, a na primjerima iz Kozarca. Takav će opis dati stvarnih podataka o tome koliko je u temeljima zagrebačke filološke škole novoštokavskoga sustava, a koliko je nenovoštokavskoga. Osim toga, Kozarčevi su primjeri posebice znakoviti jer zasigurno pokazuju i razvojni smjer književnomu jeziku koji je zacrtala zagrebačka škola, ali koji se ostvaruje tek u književnim djelima suvremenika, a kako će opis pokazati -u Kozarčevu je djelu taj ostvaraj posebne naravi.