General Francisco Franco, španjolski generalissimus od 1939. do 1975., na neki je način zaboravljeni tiranin, jer su njegova zlodjela nadmašili Hitler i Staljin. Taj fašistički vođa na vlast je došao tridesetih godina 20. stoljeća, brutalnošću i terorom u građanskom ratu, uz pomoć „vanjskih suradnika“, Hitlera i Mussolinija. Nakon Drugog svjetskog rata je nastavio teror nad španjolskim stanovništvom. Za razliku od demokracije koja je cvala u ostatku zapadne Europe, njegova je brutalna diktatura nastavila sa gušenjem svake pobune i eliminacijom nepodobnika i neprijatelja. Represija je karakterizirala sve aspekte njegova režima. Nominalno je uveo monarhiju, ali nije postavio kralja nego svu vlast zadržava u svojim rukama. Demokracija je ukinuta, neslaganje se smatralo izdajom, a protivnike režima zatvarali su i zlostavljali. Parlament je bio stroga marioneta, a opozicijske stranke i štrajkovi zabranjeni. Uvedena je stroga cenzura medija, a Rimokatolička crkva je određivala socijalnu politiku i bila zadužena za obrazovanje. Činjenica koja je pomogla Francu da „preživi“ na svojoj poziciji, iako je pomagao Hitleru i Mussoliniju u borbi protiv Sovjeta, jest bila ta da je na koncu odbio aktivno sudjelovati u njemu. Za razliku u poslijeratnom svijetu gdje je egzistirao zbog svoje tvrde antikomunističke politike.