Emocionalna inteligencija (EI) – sposobnost prepoznavanja i upravljanja emocijama – privukla je pažnju i izazvala polemike, kako među znanstvenicima i praktičarima tako i među laicima. Po Danielu Golemanu (1997), autoru bestelera o EI, emocionalna inteligencija je značajnija od kvocijenta inteligencije kad su u pitanju osobna izvedba i životni uspjeh. Takve tvrdnje su navele mnoge znanstvenike da pod znak pitanja stave važnost i valjanost, kako konstukta, tako i pripadajućih mjera. U području mjerenja individualnih razlika u emocionalnoj inteligenciji najčešće se spominju dva pristupa: samoprocjena vlastite sposobnosti, te ispitivanje emocionalne inteligencije testovima uratka. Vodeći model koji EI vidi kao mentalnu sposobnost i ispituje je skalama samoprocjene je onaj Mayera i Saloveya (1997), dok se kao mješoviti modeli ili modeli koji EI opisuju kao osobinu pojedinca, često navode onaj Bar-On-a (2000) i Golemana (1997). Svaki od modela imaju različite mjere procjene, te i različite mjerne karakteristike. Tako se model Mayera i Saloveya oslanja na rezultate iz Mayer-Salovey-Caruso test emocionalne inteligencije - MSCEIT-a, Bar-On-ov na rezultate iz Inventara emocionalnog kvocijenta - EQ-a, a Golemanov na bodovanje po inventaru emocionalne kompetentnosti – ECI. Najčešće kritike konstukta su usmjerene prema neuniformiranim definicijama, neudovoljavanju psihometrijskim kriterijima, značajna preklapanja s već postojećim konstruktima, diskutabilnu primjenu termina „inteligencija“, te upitna vrijednost EI u stvarnom svijetu. Ovaj rad nudi uvid u glavne teorije emocionalne inteligencije, njihove mjere, te neke od kritika koje su teorije pretrpjele u godinama znanstvenog istraživanja.