Abstract | Viktor je Vida jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća, roĎen 2. listopada 1913. godine „u starodrevnom hrvatskom gradu Kotoru“. Više nije nepoznata pjesnička zvijezda na oblačnom nebeskom svodu hrvatske knjiţevnosti, budući da je kao pjesnik predstavljen zbirkama Svemir osobe (Buenos Aires, 1951.) i Sužanj vremena (Buenos Aires, 1956.). Poslije konačne propasti komunizma za knjiţevnika Vidu porastao je interes pa su u razdoblju od 1992. do 1994. tiskana dva izbora poezije (Duhovna Hrvatska 1992., Izabrane pjesme 1994.), tek se u izboru Kruh samoće (1995.) susrećemo s Vidom, ne samo kao pjesnikom, nego i kao vrsnikom pera koji se okušao u prozi, eseju i feljtonu. Iako mu je poezija bila pravi poziv, povremeno je pisao i prozu: eseje, kritike, pjesme u prozi, crtice, polemike i feljtone, dapače i jednu kratku novelu Tajno poslanje. Od ranih tridesetih pa do njegova definitivnog odlaska iz domovine, jasno su uočljive i čitljive dvije teme – konstantne njegove poezije: tema zavičajnosti i tema zebnje i smrti, kao posljedica jezivog osjećaja ţivota i svijeta. Pjesnik se utječe rezervama prošaste sreće iz doba mladosti, maštom se neprestano prenosi u svoj rodni kraj; Boku kotorsku, koju ne moţe zaboraviti; koju mu ništa ne moţe nadoknaditi. Ustvari, taj veliki i mali kozmos njegova mladenaštva, taj psihološko-biološki kruţok postaje jedan cijeli bogati i čarobni rezervoar, koji hrani njegov ţivot i njegovu poeziju tijekom emigracije. U prognaničkim jadima obilato se hranio slikama svoje mladosti i svog zavičaja. Gubitak zavičaja konstantnim je izvorom Vidine nesretnosti, nesnalaţenja i klonuća. |