Abstract | Dvadesete godine dvadesetog stoljeća u SAD-u značajan su dio američke, ali i svjetske povijesti. Upravo u tim godinama došlo je do velikih društvenih i ekonomskih promjena unatoč tome što se obično ovaj period povijesti smatrao relativno mirnim. Poslijeratna svjetska privreda počela se polagano oporavljati. Znanost i tehnika toliko su uznapredovali da su drastično počeli mijenjati stil života te diktirati moral i društveno prihvatljivo ponašanje. Od najvažnijih noviteta treba navesti automobil, radio i kino. Automobil je ubrzao način života i ubrzo više nije bio isključivo stvar luksuza, nego puka potreba onodobnog čovjeka. „Obični“ ljudi mogli su preko svog radioprijamnika slušati emisije omiljenih voditelja i omiljenu glazbu kada su god to poželjeli. Isto tako, radio je postao ozbiljno oružje propagande. Kino je polagano diktiralo modu i stil ponašanja i često odavalo krivu sliku o stanju društva. Nažalost, iako je ovo vrijeme, u odnosu na ranije razdoblje, bilo relativno mirno, SAD su potresali skandali vezani uz novonastali drugi Ku Klux Klan i sve njihove „neprijatelje“ te razvoj organiziranog kriminala koji je bio jednostavan i vrlo unosan odgovor na uvođenje 18. amandmana, tzv. prohibicije. Tek se ukidanjem prohibicije situacija u zemlji stabilizirala. Osim što su se obični građani bunili protiv ograničenja individualnih sloboda, a pripadnici Ku Klux Klana protiv svega što nije „originalno američko“, intelektualci i pisci pobunili su se protiv zavođenja beskrupuloznog materijalizma. Zaprepašteni poslijeratnom netolerantnošću i duhovnom prazninom, izražavali su svoje stajalište kroz predavanja ili tiskani materijal. Neki su bili toliko nezadovoljni da su čak imigrirali i djelovali izvan SAD-a (Ernest Hemingway). Budući je netrpeljivost bila ogromna, crni Amerikanci, pobunili su se protiv toga na svoj način. Jedni su javno izražavali svoje nezadovoljstvo u svojim istupima (Marcus Garvey), a drugi su opet pokušali svoje mjesto u „bijelom društvu“ pronaći kroz nove glazbene forme (jazz). Brojni su građani krivicu za rasne nemire i teške životne uvjete pripisivali uroti radikala. Vlast ih se rješavala na način da ih je zatvarala, deportirala ili čak osudila na smrt (Nicola Sacco i Bartolomeo Vanzetti). U to vrijeme došlo je i do velikih napetosti između pristalica darvinizma i vjerskog fundamentalizma. Taj sukob razriješio se tek krajem dvadesetog stoljeća. Međutim, vremena su svejedno za poneke privilegirane klase bila itekako „sretna“. Kino, radio, hladnjaci, automobili, komercijalizirani sport, časopisi i drugi luksuzi postajali su sve pristupačniji. Zbog tih naglih promjena ova se vremena i nazivaju „ludima“, a i zahvaljujući petipoldnevnom radnom tjednu prosječni je Amerikanac polako počeo uživati i zabavljati se u „novom dobu“. |