Politika Osmanskog Carstva za vrijeme vladavine Selima I. Yavuza nije se puno doticala europskih zemalja te je on bio zauzet širenjem Carstva na prostoru Azije. Kada ga 1520. godine nasljeđuje njegov sin Sulejman situacija se mijenja i novi sultan želi vanjsku politiku usmjeriti prema zapadu, prema Panonskoj nizini. U isto vrijeme na ugarsko - hrvatskom prijestolju sjedi Ludovik II. Jagelović, koji sultanove ambicije i želju za širenjem u Europi ne shvaća ozbiljno. No kada sultan već iduće godine osvoja Beograd, počinje se stvarati smrtni obruč oko Ugarske i Hrvatske i u idućim godinama gradovi na jugu Hrvatske padat će jedan za drugim, a kralj neće biti u mogućnosti osigurati kvalitetniju obranu istih. Konačan udarac kraljevstvu dogodio se 1526. godine kada Sulejman kreće u pohod na Panonsku nizinu i vrlo lako pobjeđuje ugarsko – hrvatsku vojsku u bitci na Mohačkom polju. Bitka ne samo da je tragična zbog velikog broja poginulih, nego je bježeći iz bitke poginuo i sam kralj te prijestolje ostaje upražnjeno. Za njega se u idućim godinama bore Ferdinand Habsburški i erdeljski knez Ivan Zapolja te između njih dvojice izbija građanski rat iz kojega Ferdinand izlazi kao pobjednik i hrvatske zemlje dolaze pod austrijsku krunu gdje će i ostati gotovo idućih 400 godina.