Ovaj rad posvećen je Humeovom učenju u vidu ljudske spoznaje koji se bazira na problemu skepticizma i na problemu kauzaliteta. U ovome radu pokušat ću prikazati, a potom i obrazložiti dva temeljna problema koje je Hume proučavao u vidu svoje filozofije. Problemom kauzalnosti Hume želi obrazložiti odnose u prirodi koji se temelje na uzroku i posljedici. Ovakav odnos on potkrjepljuje pojmom nužnosti iz čega izvodi to da iz sličnog ili istog uzroka mora slijediti slična ili ista posljedica te da se na taj način ogleda prošlost u budućnosti. Ono što ne možemo uočiti u Humeovom učenju je pojam slučajnosti. U pravo taj pojam bitno mijenja Humeov temeljni princip zaključivanja o stvarima. Također i prema Kantovom shvaćanju možemo uvidjeti, da ukoliko prihvatimo Humeovu tezu da iz istog ili sličnoga uzroka slijedi ista ili slična posljedica, mi bismo isključili upotrebu uma. A sve to svodi se na osnovnu razliku Humea i Kanta kada je u pitanju kauzalnost, a to je pojam objektivne realnosti. Promotrimo li Humea u kontekstu njegovog vremena djelovanja te uočimo li promjene koje su se dogodile na društvenom i znanstvenom području, možemo pronaći obrazloženje zašto on temelje ljudske spoznaje vidi u iskustvu. Uza sve to svakako valja napomenuti Humeov skepticizam koji se najviše ogleda u ograničenosti djelatnosti ljudskoga uma, odnosno u ograničenosti ljudske spoznaje. Skepticizam uključuje u ljudsku spoznaju kako bi spriječio nastanak aporija prilikom promišljanja o predmetima, ali kako bi potaknuo kritički osvrt prema stvarima u koje valja i treba sumnjati.