Ovim se radom analiziraju tri književna djela: Bijeg Milutina Cihlara Nehajeva, Đuka Begović Ivana Kozarca te Isušena kaljuža Janka Polića Kamova. Nehajevljev roman Bijeg (1909) bavi se tegobnim životom literata i profesora Đure Andrijaševića. Nizanje njegovih životnih nedaća neminovno vodi samoubilačkom skoku u more. Đuku Begovića Kozarac je počeo pisati za vrijeme služenja vojske u Karlovcu 1907., a objavljen je u nastavcima u Ilustrovanom obzoru tijekom studenog i prosinca 1909. Bavi se životom Đuke Begovića koji je podvojena i kontradiktorna osobnost: u jednoj osobi i bećar i patnik, moralni prijestupnik i pokajnik, oličenje životne energije i potpune autodestruktivnosti. Roman Isušena kaljuža, pisan 1906-09, tiskan 1957, kompozicijski je sastavljen od triju dijelova: Na dnu, U šir i U vis. U Leksikonu hrvatske književnosti1 ističe se da je Isušena kaljuža vrlo slobodno složen roman o brigama i tegobama glavnog lika Arsena Toplaka, plućnog bolesnika, koji svoje tjeskobno i u isti mah buntovničko stanje duha iznosi u razgovorima i intimnim zapisima, koji su liku s književnim ambicijama oblik samoanalize. Glavni je literarni predložak Nehajevljev roman, a preostala dva romana uspoređuju se s njime s obzirom na motiv bijega u hrvatskoj moderni. Točnije rečeno, uspoređuju se glavni subjekti svakog romana: Đuro Andrijašević, Đuka Begović te Arsen Toplak.