Abstract | Kao retorički termin, parabolé se spominje prvi puta u Aristotelovoj Retorici gdje paradeígmata označava dojmljive primjere kojima se uvjerava slušatelje u nešto. U kategoriju primjera koji se temelje na govornikovoj inventivnosti Aristotel ubraja usporedbu (parabolé). Aristotelov opis parabole bio je zakonodavan za cijelu govorničku teoriju poganske antike.
Kada je riječ o paraboli kao književnom fenomenu, njezino podrijetlo treba tražiti u hebrejskoj filozofskoj i religijskoj tradiciji. Prvotno je značenje te hebrejske riječi usporedba, iako je u jezičnoj praksi ono obogaćeno brojnim jezičnim derivacijama. Značenjski rasponi te riječi se šire, pa ona nikako ne može zadržati pojmovnu strogost kakvu je imala u antičkom retoričkom sustavu.
U suvremenoj znanosti o književnosti prispodobe se opisuje kao alegorijske strukture s dvije značenjske razine (doslovnom i prenesenom) u rasponu od kratke priče do usporedbe, kojima se ilustrira moralna ili religiozna tema.
Povijest prispodobe u pravom smislu riječi započinje Novim zavjetom, prispodobama su se već u prvoj Crkvi nazivale pripovijesti i usporedbe kojima je Isus ilustrirao svoje naučavanje. Putem simbola i slika koje su uzete iz zemaljske stvarnosti zorno se prikazuje stvarnost objavljena od Boga. Od slušatelja i čitatelja se traži da otkriju preneseni smisao i dublju poruku prispodoba, ali njihovo značenje nikada nije iscrpljeno, koliko god se tumačile.
Lukino evanđelje obiluje prispodobama, koje u književnoteorijskoj, kao ni u teološkoj literaturi nisu jednoznačno opisane niti kategorizirane. U uvodnim poglavljima rada donosimo opće uvodne napomene o Bibliji, o evanđeljima i Lukinu evanđelju, a potom u opširnijem prikazu izdvajamo vrstovne i retoričke značajke prispodobe prema književnoznanstvenoj i teološkoj literaturi. Cilj je ovoga rada izdvojiti i opisati sadržajni plan prispodoba i njihovu temeljnu teološku poruku iskazanu prenesenim, alegorijskim smislom. Prema njihovu ustroju, podijelili smo ih u dvije velike skupine. U prvoj su skupini prispodobe narativnoga ustroja, koje sadrže elemente narativnosti s pripadajućom radnjom, likovima i završnom poukom sve do pravih „kratkih priča“, dok su u drugoj skupini prispodobe kraćih struktura, koje su sastavljene od jedne ili dviju rečenica u kojima Isus razvijenom usporedbom izlaže ono čemu želi poučit svoje slušatelje. |