Glavna okosnica ovoga rada su događaji vezani uz objavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 17. ožujka 1967.: zbog čega je i kako do nje došlo te koje su posljedice njezina objavljivanja za njezine zagovornike i Hrvatsku. Neposredan utjecaj na događaje koji su prethodili Deklaraciji imala je komunistička vlast u Jugoslaviji, koja je provodila politiku samoupravljanja, odnosno, potiskivanja nacionalnih obilježja. Osim toga, prikazan je odnos komunističkih vlasti prema hrvatskim nacionalnim obilježjima; od hrvatskih domoljubnih pjesama, preko povijesnih događaja i nacionalnih simbola do jezika. Upravo će odnos prema jeziku biti prekretnica u daljnjim političkim i društvenim odnosima. Vlast je nastojala ublažiti zategnute odnose na lingvističkome planu putem Novosadskog dogovora, prema kojemu postoji samo jedan jezik; hrvatskosrpski ili srpskohrvatski. Međutim, zaključci ovoga dokumenta možda bi se i održali da praksa nije bila potpuno drugačija; u gotovo svim bitnim aspektima društvenoga života (administracija, mediji, vojska) nastojalo se izbaciti hrvatsku jezičnu varijantu. Kao odgovor na potiskivanje hrvatskoga jezika, nastaje Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Ovaj rad pobliže prikazuje način hrvatskoga otpora i borbe protiv centralizma, prvo u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a potom i u samom hrvatskom nacionalnom pokretu, Hrvatskome proljeću, kojim se branilo više od samoga jezika. Hrvatski je nacionalni pokret, od strane političkih protivnika nazivan masovnim pokretom ili maspokom, a njegovi sljedbenici maspokovcima, gotovo ujedinio Hrvatsku, od energičnih studenata preko intelektualaca u Matici hrvatskoj do hrvatskoga partijskog vodstva. Ipak, u hrvatskome je vodstvu bilo onih, kao što je bio Vladimir Bakarić, koji su osuđivali bilo kakve javne nacionalne istupe (čak i one hrvatske) pa tako i Hrvatsko proljeće. Možda zbog toga što je bio odveć glasan, što se razvio u pokret neočekivanih razmjera, a što su njegovi lideri poput Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala bili popularniji od Tita, hrvatski je pokret bio slomljen. Na Titovu inicijativu uslijedila je sječa hrvatskoga vodstva u Karađorđevu, maspokovci diljem Hrvatske bili su proganjani, a godine koje su uslijedile nakon ovih nemilih događaja nazvane su olovnim godinama. Uslijedila je hrvatska šutnja.