Od samog početka istraživanja pojma darovitosti dolazilo se do poteškoća njegovog konkretnog definiranja. Od prvih istraživanja Francisa Galtona do danas prihvaćenih definicija Howarda Galtona, pogled na darovitost značajno se promijenio, prešavši s razmišljanja o njoj kao jednodimenzionalmon fenomenu na shvaćanje postojanja više područja darovitosti. No i danas su rasprave oko definiranja darovitosti žustre. Smatra se da postoji čak 160 definicija nadarenosti, što dovoljno govori o složenosti ovog fenomena. Od definicije, odnosno razumijevanja nadarenosti zavise svi ostali koraci koji će se poduzeti, kao što su: prepoznavanje, identifikacija, odgojno-obrazovni rad i slično. To su problemi koji su aktualni u svim tijelima odgojno-obrazovnog procesa, pa čak i kod samih roditelja darovite djece, te često dolazi do situacija gdje se pun potencijal darovitog djeteta uopće ne iskoristi. U praksi se koristi niz metoda i tehnika otkrivanja i identifikacije darovitih učenika: postupci procjenjivanja, metoda testa i tehnika intervjua ili razgovora, no u samom procesu identifikacije treba uzeti u obzir to da želimo identificirati dijete koje ima neotkrivene potencijale, i to učiniti što ranije u svrhu pružanja obrazovne podrške. Teže će biti identificirana djeca sa slabim školskim postignućem, kulturalno različita djeca, djeca iz obitelji s niskim socio–ekonomskim i obrazovnim statusom, iz obitelji sa skromnijim ambicijama, djeca s teškoćama u ponašanju, teškoćama u razvoju te djeca s niskom motivacijom za rad. Sustav redovitog školovanja, odgojno obrazovnog procesa i djelovanja „skrojen“ je za potrebe prosječnog djeteta, tj. učenika. Darovita djeca uključena su u redovit sustav odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj, a za svako takvo – nadareno – dijete trebao bi se izraditi individualni plan i program koji bi zajedno načinili učitelji i stručni suradnici škole koju pohađa to dijete, ali ujedno pazeći da ne dođe do etiketiranja i segregacije te djece jer takva postupanja mogu izazvati psihičke traume za već ionako izdvojeno darovito dijete. Važan element obrazovanja darovite djece i njihovog mjesta u odgojno-obrazovnom sustavu je zakon koji ga propisuje, stoga se u ovom radu nalazi i kritika tog zakona. Kao većina europskih zemalja, i Republika Hrvatska ima zakone koj definiraju odnos prema darovitoj djeci, kako u osnovnoj, tako i u srednjoj školi. Dva su pravilnka slična po većini točaka, stoga se ovaj rad fokusira na pravilnik o osnovnoškolskom obrazovanju i djeci u osnovnoj školi općenito, pošto se u osnovnoj školi uglavnom i identificiraju darovita djeca.