Romaneskna aktivnost sredine 20. stoljeća tematski je razgranata, stilski razvedena. Hrvatski roman u ovom razdoblju počinje nadoknađivati propušteno i realizirati one teme, oblike i tehnike što ih je već oblikovala književnost zapadnoeuropskog kulturnog kruga. Neki od prisutnih poetičkih koncepata su socijalno- kritički realizam, roman apsurda i egzistencijalizam. Šegedin sa svojom „Djecom božjom“ i njenim likovima traži smisao u egzistenciji, nastojeći da do životnog cilja, njegovi likovi idu samostalno i slobodno. „Osamljenici“, pak, potvrđuju svoju nemoć jer nisu spremni slijediti svoju životnu pustolovinu, pred njom su ustuknuli nestali bez traga. Vladan Desnica, kao čovjek koji zna razbiti iluziju, razmatra odraze događaja u psihologiji svojih likova, a Ivan Galeb, kao glavni lik najpoznatija Desničina romana, drži različiti materijal djela na okupu. Sve pojave u ovom romanu-eseju, prelamaju se kroz njegovu optiku. Slobodan Novak u svojim djelima njeguje specifičan diskurs pun ironije i retoričkih obrata. Ranko Marinković i njegov „smijeh nad apsurdom“ u romanu „Kiklop“, ismijavaju europsko duhovno naslijeđe, ironiziraju ga i podsmjehuju mu se. Ivan Raos, kao hirovit, no produktivan pisac, uspješno stoji uz jedne od najvećih književnika hrvatske povijesti. Njegovi „mali romani“ uspješno portretiraju egzistencijalistički impuls hrvatskih romana sredine 20. stoljeća.