Književno stvaralaštvo Ranka Marinkovića pripada samome kvalitativnom vrhu hrvatske književnosti druge polovice 20. stoljeća. Oživljajući osebujne svjetove u svojim djelima, taj vrsni analitik secira kompleksne međuljudske odnose te neprestano traži bit i najdublji smisao ljudske egzistencije. Posebnu draž njegovoj prozi daje ironija – jedinstveni piščev svjetonazor i superiorni oblik intelektualne kritičnosti, kojim beskompromisno razobličuje apsurde pomaknutog svijeta i čovjekovo postojanje u istom. Sintezu Marinkovićevih životnih i literarnih iskustava predstavlja roman Kiklop, jer u njemu su sva bitna obilježja prethodne piščeve proze na osebujan način sažeta te u potpunosti odražavaju njegov ironični svjetonazor i ideju književnosti. Kiklop je djelo koje bez kočnica postavlja sudbinska pitanja te odražava pravu sliku opće destrukcije svijeta, dehumaniziranosti i ljudske izgubljenosti u meandrima modernog društva. Kako bi oslikao željenu apokaliptičnu viziju, a ujedno podvrgnuo svojoj ironijskoj oštrici kolektivno ludilo što čovječanstvo vodi u propast, Marinković je posegnuo i u bogatu riznicu postojeće književnosti i kulture te svoj roman obilježio fenomenom citatnosti. Kiklop je, stoga, primjer djela koje se gradi na bogatstvu citatnih relacija, a za njihovo ostvarivanje preuzeti su različiti literarni i neliterarni tekstovi, koji u novom kontekstu bivaju resemantizirani i ironizirani u skladu s ironiziranjem svijeta u koji su uklopljeni. Procesi upijanja i preobražavanja citata čine Kiklop kompleksnom romanesknom strukturom te polivalentnim semantičkim poljem u kojem dolazi do prave eksplozije značenja. U tom nam se smislu Marinkovićev roman nadaje kao svojevrsna intelektualna igra, ona koja od čitatelja zahtijeva veliku angažiranost i pokušaj dešifriranja novonastalih smislova što se formiraju u citatnom procesu.