Kod Aristotela pod filozofijom o ljudskim stvarima misli se na etiku i politiku. One spadaju u praktičku filozofiju gdje je cilj znanje radi djelovanja; teže dobru radi moralnog usavršavanja. Ovaj rad odnosi se na Nikomahovu etiku, djelo u kojem je izložena Aristotelova etika. Duša ima dva vida, razumni i nerazumni, u skladu s tim vrline se dijele na moralne i dianoetičke. Moralne vrline se odnose na osjetni vid duše. Po rodu se određuju kao stanje, bave se djelovanjima i osjećanjima u kojima postoji suvišak, manjak i sredina. Mi smo po naravi sposobni steći moralne vrline. Svrha nije znanje o vrlinama, nego postati dobar. Moralne vrline postižemo navikom i potrebna je vježba. Mladi se odgajaju s obzirom na užitak i bol prema kojima se određuje karakter djelatnika, vježbanje pravog stava prema njima temelj je moralnosti. Aristotel očekuje da njegovi učenici etike već imaju dovoljno životnog iskustva te određenu vrstu moralnog odgoja. Onoga koji će biti dobar treba lijepo odgajati i navikavati. Roditeljski odgoj i upute, savjeti, zatim okvir zakonskih i socijalnih očekivanja u kojima su djeca odrasla, prijetnja kaznom, snaga argumenta te osjećaj srama uključeni su u moralni odgoj. Postizanjem onoga što je za čovjeka uistinu dobro, cjelokupan ljudski život proživljen na najbolji mogući način, pri čemu je izvršavanje vrlina nužna i središnja sastavnica, postaje se kreposnim.