Abstract | Diplomski se rad sastoji od dva dijela. U prvom, teorijskom dijelu objašnjavaju se definicije disleksije i disgrafije, disleksija i disgrafija u školskom i pedagoškom kontekstu te savjeti roditeljima i učiteljima kako pomoći djeci s teškoćama čitanja i pisanja. U drugom su dijelu rada prikazani rezultati istraživanja koji su dobiveni procjenom stručnih suradnica logopedinja, a pokazuju koje se specifične i nespecifične teškoće čitanja i pisanja javljaju kod učenika osnovne škole kojima je dijagnosticirana disleksija i disgrafija te kratki intervju kojim se doznalo vole li ti učenici ići u školu, kako se u njoj osjećaju, što im je teško, koje predmete vole, a koje ne, vole li ići na vježbe stručnoj suradnici logopedinji, kako se tamo osjećaju te čime se bave u slobodno vrijeme. U istraživanju je sudjelovalo 10 učenika od 1. do 8. razreda osnovne škole. Rezultati su pokazali kako najviše učenika, njih 10, ima specifične teškoće s čitanjem te zamjenu grafički sličnih slova (b-d, b-p, m-n, n-u,a-e, s-z, š-ž), dok niti jedan učenik nema teškoće u slijedu smjera čitanja (gore-dolje, lijevo-desno) te produljeno „zrcalno“ pisanje slova ili brojki. Svi ispitanici vole ići na vježbe, tamo se dobro osjećaju te se isto tako osjećaju i u školi. Svih 10 ispitanika navelo je da im je u školi težak hrvatski jezik, čitanje, učenje, razumijevanje pročitanog teksta te zaključivanje. Djeca s disleksijom i disgrafijom svoje teškoće čitanja i pisanja, uz roditelje, učitelje, stručne suradnike, vršnjake te pravovremeno otkrivanje, mogu uspješno prevladati. |