Privrženost je duboka, emocionalna veza između primarnog skrbnika i djeteta. Iako se takva veza stvara odmah pri rođenju djeteta, razvoj se može uočiti između 6. i 8. mjeseca djetetovog života. Privrženu vezu čine ponašanja kao što su traženje blizine skrbnika, korištenje skrbnika kao sigurne baze za istraživanje okoline, korištenje skrbnika kao sigurnog utočišta te protest zbog odvajanja. S evolucijskog stajališta, smatra se da je prirodna selekcija favorizirala privržena ponašanja jer su povećavala vjerojatnost bliskosti između majke i djeteta što je dalje povećalo vjerojatnost zaštite i šanse za opstanak. Dakle, brojne benificije za dijete su proizašle iz djetetove bliskosti prema roditeljima, hranjenja, učenja o okolini, socijalnih interakcija itd. Individualne razlike u vrstama privrženosti ovise o dostupnosti i osjetljivosti skrbnika onda kada je to djetetu potrebno. Ukoliko skrbnik adekvatno reagira na djetetove signale, razvit će se siguran stil privrženosti, dok će se u suprotnom razviti nesigurni oblici privrženosti. Na osnovi iskustava s drugim ljudima, dijete gradi unutarnje modele koji predstavljaju način na koji dijete doživljava svijet, sebe i druge ljude. Unutarnji radni modeli oblikovani u djetinjstvu se prenose u adolescentnu i odraslu dob i utječu na to koliko se dobro osoba osjeća u odnosima s drugim ljudima. Unutarnji radni modeli i stilovi privrženosti su relativno stabilni tijekom vremena, ali su podložni promjenama pod utjecajem okolinskih čimbenika, posebno negativnih životnih događaja. U adolescenciji i odrasloj dobi dolazi do promjene u hijerarhiji privrženosti. Adolescenti smatraju da roditelji više ne mogu zadovoljiti njihove potrebe, te se okreću vršnjacima, a kasnije i romantičnim partnerima koji postaju primarni objekti privrženosti.