U ovom diplomskom radu govori se o digitalnoj zaštiti koja je već neko vrijeme aktualna tema među onima koji se bave zaštitom kulturne baštine općenito. Iako digitalni sadržaj zauzima malo fizičkog prostora, stručnjacima predstavlja veliki problem jer su mediji digitalnih sadržaja u odnosu na druge nositelje (npr. papir) prilično nestabilni. Osim nestabilnosti medija, problem je i brzo promjenjiva tehnologija. Stručnjaci su morali razviti nove metode kako bi se digitalna građa zaštitila dugoročnije, iako zbog zastarijevanja tehnologije i nestabilnosti medija, to nije u potpunosti izvedivo kao prilikom zaštite tiskanih dokumenta. Knjižnice i druge kulturne ustanove imaju posebno bitnu ulogu u očuvanju nacionalne kulture, pa su samim time odgovorne i za digitalnu zaštitu. One bi trebale međusobno surađivati, ali je potrebna i suradnja s drugim informacijskim ustanovama. Dakle, glavnu riječ u digitalnoj zaštiti, odnosno odgovornost za zaštitu digitalne nacionalne kulturne baštine, trebale bi preuzeti nacionalne knjižnice kao najvažnije kulturne ustanove u državi. Nacionalne knjižnice bi trebale donositi rješenja na nacionalnoj razini, trebale bi proučavati literaturu na navedenu temu, biti u koraku s tehnologijskim postignućima, konstantno pratiti dostignuća na području digitalne zaštite te nadograđivati vlastiti nacionalni model pozitivnim primjerima iz svijeta. Osim nacionalnih knjižnica, veliku ulogu ima vlada, preciznije resorno ministarstvo koje bi imalo ulogu financijera, ali i donositelja odluka oko modela digitalne zaštite. Za ovaj diplomski rad metodom analize sadržaja analizirani su modeli digitalne zaštite zemalja koje su među najcjenjenijima na tome području, a to su Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Australija i Norveška. Kako u Hrvatskoj na nacionalnoj razini ne postoji model za zaštitu digitalnog sadržaja, na primjerima navedenih zemalja predlažu se pretpostavke koje treba uzeti u obzir prilikom izrade modela digitalne zaštite koji bi bio primjenjiv za Hrvatsku.