Mehanizmi opsivanja proleterskog i kapitalističkog društva u Komunističkom manifestu nesumnjivo su vrlo dalekosežni i aktualni, a njihova složenost upućuje na mogućnost alegorijskog dočitavanja teksta i utvrđivanja korištenja kršćanskih obrazaca. Marx i Engels željeli su tekstom Manifesta ocrtati stvaranje besklasnog društva, a kako bi vizualizirali što bi značio neuspjeh, ocrtali su apokaliptičnu viziju društva. Apokaliptični tonovi, snažne parole i budničarski karakter pripadaju faustovsko-prometejskom motivu marksizma, dok želja za totalnom interpretacijom, stvaranje svete knjige, postavljanje zemaljskih „svetaca“ i eshatološki ciljevi upućuju na pseudoreligioznost i oponašanje kršćanske religioznosti. Komunizam (za sljedbenike) postaje sistem krajnjih motivacija koje ispunjavaju život, uz krajnji eshaton koji za razliku od religijske paradigme, ne uzima čovjeka, već kolektiv, kao mjernu jedinicu promjene. Komunistički manifest zasniva se na opisivanju nečega što dotad u društvu nije postojalo, uvjetno rečeno utopije, te je samim time pojava koja se ne može dokazati ni opovrgnuti, tj. produkt vjere, obećanje u koje je potrebno vjerovati. Rad propituje koliko je tekst svjestan pseudoreligioznosti i jesu li parole, simboli, stil i jezik svjesno ili nesvjesno oponašatelji religijske paradigme. Utvrdit će se i razlika između materijalističke ili utopijske i onostrane eshatologije, koja ponajviše počiva na odnosu prema smrti i pojedincu.