Veliki trag u ranom brončanom dobu na jadranskoj obali ostavila je cetinska kultura. Za nju se bez sumnje može reći da je najznačajnija tekovina ranog brončanog doba na području istočnoga Jadrana. Najveći broj nalazišta ove kulture koncentriran je u Dalmaciji i u srednjodalmatinskom zaleđu, te se taj prostor može s pravom smatrati njenom primarnom teritorijom. Otkrivanje i proučavanje cetinske kulture na tom njenom primarnom prostoru vezani su za ime Ivana Marovića, neumornog istraživača ove kulture, koji je sudjelovao u svim početnim istraživanjima i iskopavanjima. Iako postoje razne kronološke interpretacije, na najznačajnijem lokalitetu cetinske kulture, Škarinu samogradu, nalazi su pokazali da najvećim dijelom pripadaju vremenu poslije eneolitika. To su potvrdili i nalazi iz drugih značajnijih nalazišta, pa je postalo jasno da cetinska kultura pripada ranom brončanom dobu. Na osnovu stratigrafije provedene na lokalitetu Škarin samograd cetinska kultura dijeli se na tri stupnja (faze): prijelaz iz eneolitika u rano brončano doba, rano brončano doba, te prijelaz iz ranoga u srednje brončano doba. Nosioci cetinske kulture sahranjivali su mrtve biritualno, odnosno zastupljena je i inhumacija i incineracija, u tumulima, koji su najčešće izrađeni od krupnog lomljivog kamena, a tek iznimno od sitnog kamena ili mješavine kamena i zemlje. Kod oba načina ukopa, u kamenom nanosu tumula su otkriveni ulomci većeg broja keramičkih posuda. U gomilama, osim keramičkih posuda od nalaza treba izdvojiti i kamene i brončane bodeže, sjekire te nakit. Naselja cetinske kulture nalazila su se na otvorenom prostoru (Krstina kod Posušja i Gradac u Kotorcu), no znatno su zastupljenija ona u pećinama (Škarin samograd, Ravlića pećina, Gudnja na Pelješcu...). Za nabrojane lokalitete naselja ujedno se može reći i da predstavljaju najvažnija nalazišta cetinske kulture.