Hannah Arendt, uočivši pogrešno korištenje riječi moć, sila, snaga, autoritet i nasilje odlučna je prikazati distinkcije, ali i detaljno proučiti nasilje. Arendt smatra da se navedeni termini pogrešno koriste jer im je funkcija jednaka – iskazivanje ljudske sklonosti da pojedinac ili vlada nad nekim, ili da netko vlada nad njim. Česta je zamjena riječi nasilje i moć, te postoji mnijenje da su iste jednakoznačne. Nasilje i moć nisu prirodni fenomeni, oni su ljudska tvorevina nastala iz sposobnosti djelovanja i stvaranja nečega novog. Arendt moć i nasilje promatra iz političke perspektive i smatra da je pogrešno razmatranje istih iz biološke perspektive. Moć je svojstvo koje pojedinac nikada ne može posjedovati jer se ona javlja ondje gdje su ljudi organizirani u posebne zajednice, primjerice u političkim strankama. Legalitet je svojstvo vezano uz moć, ali isto izostaje obratimo li pozornost na nasilje. Za razliku od moći, nasilje mogu provesti i pojedinac i veća skupina ljudi. Razlog toga jest instrumentalan karakter nasilja, zbog kojega ono ne ovisi o brojnosti. Zbog legaliteta moć ne treba opravdanje, što ne vrijedi za nasilje; nasilje se opravdava ciljem kojemu teži. Nasilje je učinkovito ukoliko u kratkom vremenu uspije ostvariti postavljeni cilj. Dugoročno nasilje dovodi do opasnosti da sredstva nasilja nadvladaju postavljeni cilj. Često, ali ne i uvijek bijes uzrokuje nasilje. Obilježje je moći potreba za širenjem – ukoliko se moć širi, ona istovremeno i jača. S druge strane, ukoliko se moć smanjuje, ostvara se prostor stvaranja nasilja. Prema Arendt, moć i nasilje su suprotnosti; ako je jedno prisutno, drugo izostaje.