Temeljni je zadatak ovoga rada pokušati čitati reprezentativna djela Franza Kafke iz perspektive postmodernizma. Donosi se knjiţevni profil Franza Kafke vodeći se knjiţevnim povjesničarima i teoretičarima Viktorom Ţmegačem i Milivojem Solarom. Taj će se konvencionalni knjiţevni profil dopuniti primjenom poetike postmodernizma na odabrana Kafkina djela. Predstavit će se koncepcija slabe misli Giannija Vattima te će se dokazati da je slaba misao prisutna u autorovu knjiţevnom opusu što će omogućiti interpretaciju iz postmodernističke perspektive. Ihab Hassan Kafku naziva pretečom postmodernizma već 1971. godine, a Slavoj Ţiţek tvrdi da je Kafka na svoj način postmodernist. IzmeĎu tih dvaju mišljenja, ponudit će se zlatna sredina. Budući da ne postoji jedinstvena poetika postmodernizma, ovaj će rad ponuditi jedan mogući opis prema kojemu će se vršiti daljnja analiza. Analiza se vrši na formalnoj i sadrţajnoj razini. Formalna se razina analizira instrumentarijem Davida Lodgea koji daje opis postmodernističke proze i Bernarde Katušić koja opisuje fenomen intertekstualnosti i ludizma. Sadrţajna analiza ostvarena je na primjeru primjene jedne od postmodernističkih filozofskih koncepcija čiji je autor Michel Foucalt. Pokazat će se da odabrana djela sadrţe postmodernističke karakteristike, ali ne u svome pravom smislu. Nedostaje eksplicitna kritična narav i namjera. Rad nudi stvaranje sintagme Kafkino doba kao oznaku posebnosti karakteristika autorova knjiţevnog stvaralaštva. TakoĎer, uvode se pojmovi: protopostmodernističko stanje/protopostmodernistički svijet, protopostmodernizam i protopostmodernistički subjekt kojima se opisuje Kafkino doba. Svaki od tih pojmova se definira u odnosu na analizirana djela. Predlaţe se čitanje Kafke iz postmodernističke perspektive. Takvo čitanje Kafke podrazumijeva novi pristup kafkijanski svijet kao protopostmodernistički svijet.