U ovome radu pažnja je usmjerena na motiv snova, njegovu povijest i simboliku te važnost za književnost i umjetnost tijekom povijesti. Snovi predstavljaju dio svake osobe i njihovo tumačenje oduvijek je bilo zanimljivo i neshvatljivo čovječanstvu. Predmet je istraživanja od najranijih civilizacija, preko antike, europskog srednjeg i novog vijeka pa sve do 20. stoljeća. Tijekom različitih razdoblja snovi su imali drugačije shvaćanje, važnost i tumačenje. Najstarija tumačenja snova imaju mitološki i vjerski karakter. Kasnije je na njega veliki utjecaj imala pojava kršćanstva što se vidi po mnogim reprezentativnim književnim i umjetničkim djelima zapadnoeuropskoga kruga. Tek početkom 20. stoljeća, djelovanjem prvenstveno Sigmunda Freuda i Carla Gustava Junga, san se počinje izučavati prvenstveno kroz znanstveno područje psihologije. Motiv sna od davnina privlačan je književnicima i umjetnicima u mnogim povijesnim razdobljima i stilovima. On pripada krugu tipiziranih alegorijskih narativno-deskriptivnih uzoraka i zbog toga predstavlja pogodan motiv za alegorijska istraživanja. U radu se analizira prikaz, shvaćanje, djelovanje i funkcija motiva sna u razdoblju europske renesanse i baroka. Naglasak je stavljen na alegoriju snova u engleskoj renesansnoj književnosti i kulturi, a kao primjer poslužit će komedija San Ivanjske noći poznatoga engleskog renesansnog književnika i dramatičara Williama Shakespearea. Također, proučit će se alegorija snova u baroku na primjeru djela Život je san španjolskog dramatičara Pedra Calderona de la Barce. Motiv sna proučit će se također u renesansnom i baroknom slikarstvu na primjeru četiriju slikarskih radova - Vitezov san, San ljudske taštine, Učenjakov san i Solomonov san. Na kraju će se donijeti zaključak o alegorijskoj upotrebi sna u renesansnoj i baroknoj književnosti i slikarstvu te uočiti dodirne točke između tih dviju umjetnosti, ali i razdoblja.