Cilj ovog rada je analizirati dugoročne učinke trauma iz djetinjstva na biološko, psihološko i socijalno funkcioniranje u kasnijoj dobi. Trauma iz djetinjstva obuhvaća različite oblike nepovoljnih dječjih iskustava poput zlostavljanja, zanemarivanja i disfunkcionalnog obiteljskog okruženja poput zlouporabe substanci ili prisutnosti mentalnih poremećaja kod skrbnika. Dugoročne posljedice ovih trauma manifestiraju se u kasnijoj dobi kroz narušeno mentalno i fizičko zdravlje, emocionalnu disregulaciju, oslabljeno kognitivno funkcioniranje, razvoj različitih oblika psihopatologije poput depresije, anksioznosti i PTSP-a te kroz teškoće u uspostavljanju i održavanju međuljudskih odnosa. U radu se, također, razmatraju teorijski okviri i modeli traume, uključujući teoriju privrženosti, neurobiološki i transdijagnostički model, koji objašnjavaju tu povezanost traumatskih iskustava iz djetinjstva i njihovih dugoročnih učinaka. Uz to, posebna pažnja je posvećena zaštitnim čimbenicima poput otpornosti i socijalne podrške, koji mogu ublažiti dugoročne negativne učinke trauma iz djetinjstva. Nadalje se opisuju terapijski pristupi koji su se pokazali učinkoviti u liječenju i suočavanju s posljedicama trauma iz djetinjstva. Istaknuti pristupi uključuju kognitivno-bihevioralnu terapiju s fokusom na traumu te desenzibilizaciju pokretima očiju i ponovnu obradu (EMDR). Zadnji dio rada ukazuje na važnost prevencije nepovoljnih iskustava u djetinjstvu kroz primarne, sekundarne i tercijarne strategije prevencije. Naglašava se potreba za sveobuhvatnim i interdisciplinarnim pristupom s ciljem izgradnje otpornijeg društva.