Ovaj rad se bavi pregledom nastanka i razvoja historizma u periodu od sredine 19. do kraja prve polovine 20. st. Francuskom revolucijom i prosvjetiteljstvom udareni su temelji daljnjeg razvoja intelektualne djelatnosti u području buduće njemačke države. Sveto Rimsko Carstvo, koje se raspada 1806. i politika restauracije u Njemačkoj Konfederaciji 1816. isto tako očituju se na razvoj historizma. Naime, od filozofa Immanuela Kanta, koji razrađuje teoriju o vječnom miru te se poziva na konfederaciju njemačkih naroda, do Johanna Gottlieba Fichtea koji po prvi put zaziva njemačku naciju da se ujedini protiv vanjskog neprijatelja, a kasnije će se ostali njemački mislioci pozivati na ideje navedenih Kanta i Fichtea kako bi promovirali ideju ujedinjenja njemačke države. Historizam tako proizlazi iz političkih i intelektualnih revolucija koje se događaju u 19. st., a njegov predstavnik Leopold von Ranke postavit će temelje na koje će njegovi nasljednici nadodavati. Centralizirana moć te ujedinjenje njemačkog naroda pod pruskim vojno-birokratskim sustavom zastupat će svi povjesničari iz pravca historizma, od kojih će svaki od njih dati svoj osobni pogled na državu, državnu moć, međunarodnim odnosima i razvoj njemačke nacije te njezin ideal u uspostavljanju nacije-države. Tako će se obraditi mišljenja sljedbenika historizma Johanna Gustava Droysena, Heinricha von Sybela i Heinricha von Treitschkea. Historizam zapada u krizu početkom 20. st. te je pod napadom brojnih kritičara koji iz različitih perspektiva kritiziraju historizam i njegov pogled na povijest. Prisutne su pojedine kritike, naime liberalna Jacoba Burckhardta, filozofska kritika Friedricha Nietzschea te zadnja kritika Waltera Benjamina u 20. st. koji kritizira s marksističko-teološkog pogleda na povijest, a kritike navedenih mislioca su značajne jer su dovele do krize historizma. Na kraju rada će se navesti Friedrich Meinecke kao glavni autoritet historizma 20. st. i njegov pogled na razvoj historizma i njemačke države te odnos između Trećeg Reicha i Meineckea.