Predmet je rada stilistička analiza pjesničke zbirke Konji i jahači, koja pripada pjesničkome opusu Dragana Juraka, ponajprije poznatoga kao filmskoga kritičara, a čije pjesničko pisanje pripada hrvatskome pjesničkom naraštaju 90-ih godina dvadesetog stoljeća. Teme su Jurakove poezije svakodnevica i medijski interpretirana zbilja, a stihovi nerijetko emitiraju emociju koja apelira na čitateljevu reakciju.Zasebno je dana analiza svake pojedine grupe pjesama ciklusa, i to na temelju četiri osnovne strukture pjesničkoga teksta. Za ciklus je karakteristična upotreba filmske strategije autorova kadra, odnosno riječ je o stilskom postupku u pjesničkom diskursu koji upućuje na metajezičnost teksta i na strategiju intermedijalnosti. U takvim se kadrovima koriste najbliži planovi, izrazite rakursne snimke te naročite montažne kombinacije kadrova, što Jurak koristi kao način gradnje pjesničkoga teksta. Elemente westerna Jurak miješa sa subjektovom svakodnevicom, što se veže uz neoegzistencijalistički diskurz 90-ih, koji, kako piše Sanjin Sorel, karakterizira dezintegracija svih oblika vrijednosti (države, ekonomije, estetike). Filmični subjekt Jurak gradi tako da bira subjektovu intimu kao okosnicu tekstovne strukture i zrcalo događajnosti, a preko instance subjekta uvodi se cijeli niz motiva iz prepoznatljive ikonografije žanra westerna.