Termin socijalni banditizam skovao je britanski povjesničar Eric Hobsbawm, a odnosi na pojave u predmodernim agrarnim društvima čiji su pripadnici bili izloženi različitim oblicima iskorištavanja i tlačenja.. Gospodarske i političke neprilike sela pomogle su stvaranju bandita, koji poštivanjem i zaštitom običnog seljaka stječu pridjev „socijalni“. Socijalni bandit, ovisno o svojim karakteristikama, može biti plemenit razbojnik, hajduk ili osvetnik. Revolucije, rat, opće nezadovoljstvo, bolesti, glad i ostale katastrofe doprinijele su širenju banditizma. Tijekom „dugog“ 19. stoljeća, dva najpoznatija bandita na prostoru Banske Hrvatske bili su Josip Joco Udmanić (1843. - 1867.) i Jovan Stanisavljević Čaruga (1897. - 1925.). Josip Udmanić moslavački je hajduk koji je djelovao sredinom 19. stoljeća, a njegove žrtve najčešće su bili imućni gospodari, trgovci i župnici. Svojom nesebičnošću u maniri Robina Hooda prisvojio je simpatije seljaka, ali i njihovu zaštitu. S druge strane, Jovan Stanisavljević Čaruga širio je strah i trepet diljem Slavonije. Kao vojni dezerter Prvog svjetskog rata priključio se Kolu gorskih tića i postao simbolom banditske okrutnosti. Još za života bio je poznata javna ličnost, pa čak i predmet divljenja mnogih. Oduvijek je postojala ambivalentna percepcija socijalnih bandita. Za puk, oni su bili pravednici, zaštitnici i heroji, a vlast i moćnici doživljavali su ih kriminalcima koje je trebalo udaljiti iz društva. Banditi i njihova djela poslužili su kao inspiracija brojnim predstavama, pjesmama, filmovima i knjigama, a novinski članci svakodnevno su donosili izvještaje o njihovim podvizima. Cilj ovog rada je analizirati socijalni banditizam na području Banske Hrvatske u drugoj polovici 19. stoljeća kroz prizmu djelovanja razbojnika poput Udmanića i Čaruge.