Abstract | Istanbul kao prijestolnica osmanskih sultana ujedno je bio i simbol moći Carstva. Kao što je čitavo Carstvo karakterizirala multietničnost te religijska raznolikost među osmanskim podanicima, to se ogledalo i u samom Istanbulu, onemogućujući nastanak jedinstvenog urbanog identiteta zbog podjela stanovništva po vjerskoj pripadnosti. Još jedna karakteristika Istanbula bila je osmanski imperijalni stil u gradnji, odnosno spajanje elemenata arhitekture iz osvojenih kultura. Način života na dvoru, dvorske ceremonije te kuhinjska praksa služili su kao uzor podanicima, a to su najviše koristi bogatiji članovi društva, pokušavajući ugledanjem na dvor dočarati vlastitu moć i prestiž. Sam grad bio je podijeljen na četvrti, stambene i poslovne, koje su se jasno mogle razlikovati po obliku ceste te namjeni zgrada i otvorenosti stanovništva. Jezgru su činile džamije, a podizale su ih osobe koje su imale utjecaj na dvoru, te su uz same džamije građene i škole, ubožnice, česme, ovisno o moći i sredstvima darovatelja. Grad je bio pun vrtova i šetališta pružajući priliku za socijalizaciju te razne druge aktivnosti. Za sam gradski život veliku ulogu imala je tržnica kao mjesto socijalizacije te društvene integracije. Osim same tržnice, tome su služile i džamije, vrtovi sa šetalištima ispunjenim zelenilom te hamami, pružajući svim slojevima društva mjesto za kupku te održavanje higijene. Osim svoje praktične svrhe, džamije, hamami i vrtovi su zbog svoje veličanstvene gradnje imali i estetsku ulogu pružajući veličanstvenu atmosferu, prikazujući moć i prestiž Istanbula, te izazivajući divljenje posjetitelja. |