Iako se nalazi u drugom planu, stara vjera Slavena prisutna je u obredima i običajima koje moderni čovjek prihvaća i njeguje. Tema je ovoga rada utvrđivanje izravnih i neizravnih veza između (pra)slavenske podloge obreda i običaja i obredno-običajne kulture na području Đakovštine. Uz pomoć jezičnog i etnološkog/antropološkog materijala, interdisciplinarnim pristupom, u radu se predstavljaju prežitci praslavenske i staroslavenske predaje i običaja koji su kroz jezik isprepleteni s elementima kršćanskoga svjetonazora i za njega vezanih obreda. Poglavlja koja opisuju (pra)slavenski supstrat obredno-običajne kulture Đakovštine slijede raspored starovjerske godine. Obilježja starovjerskih novogodišnjih obreda prisutna su u običajima i obredima u razdoblju od početka Došašća do poslije Uskrsa. U tekstovima pjesama proljetnih ophoda prisutne su teme ljubavi i plodnosti cijele prirode i čovjeka u njoj. Na području Đakovštine održavali su se običaji koji se vežu uz zaštitu usjeva i prizivanje kiše, poput ophoda dojdola i slavljenja Perunova dana. Ljetni običaji i obredi odnose se na žetvu, a u pjesmama prikladnim ivanjskome razdoblju očita je izravna veza s Jarilom, Marom i opisom njihova susreta. Jesen je nakon obilne žetve na području Đakovštine predodređena za svadbu čija svetost obreda crpi svoju snagu iz štovanja svete svadbe koja se odvija na Perunovu dvoru i proizlazi iz hijerogamijskog odnosa njegove djece. Privođenje kraju vladavine Velesa nazire se u običajima i obredima koji se odvijaju u božićnom razdoblju. U dom se unose simboli poput slame, orašastih plodova i svijeće koji navješćuju rađanje mladog sunca i čija je zadaća osiguravanje plodne nadolazeće godine. U pokladnim ophodima bušara i vukova bukom se protjeruje zima, a paljenjem ili pokapanjem pokladne lutke okončava se Velesova vladavina.