Cilj ovog diplomskog rada je prikazati slojevitost filozofskog sustava Arthura Schopenhauera čiju centralnu točku predstavlja upravo pesimizam. Oslanjajući se i inspirirajući se filozofijom Kanta, Platona i osnovnim postavkama budizma, odnosno istočnjačkom mišlju, kreira svoje dvostruko poimanje svijeta – svijeta kao volje i svijeta kao predodžbe. Uzimajući volju kao ontološki temelj svijeta, naspram nje postavlja svijet kao pojavnost te volje. Volja i predodžba se prema svijetu odnose kao dvije strane istog novčića; volja se u svijet predodžbe objektivizira. Između volje kao Kantove stvari po sebi i svijeta predodžbe stoje Platonove ideje koje su povezane sa stupnjem objektiviranosti volje u spoznajnim objektima. Na ovu metafizičku dimenziju Schopenhauerove filozofije nastavlja se etička dimenzija koja ukazuje na iracionalnost, besciljnost i sebičnost volje koja diktira svaki aspekt ljudskog života. Upravo iz te postavke proizlazi osnova Schopenhauerovog pesimizma, nastalog kao kritika i reakcija na Leibnizov optimizam. Leibnizova teza kako je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova biva zamijenjena Schopenhauerovom tezom kako je ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetova. Ovaj svijet predstavlja nepopravljiv izvor patnje jer žudnja za jednom stvari biva zamijenjena drugom čim prva biva zadovoljena. Taj nikad završiv ciklus u čovjeku prouzrokuje očaj kojem teško da postoji rješenje. Schopenhauer rješenje ovog problema pak pokušava pronaći u sferi umjetnosti. Umjetnost, omogućavajući čovjeku odmak od prevlasti volje kroz bezinteresno promatranje umjetničkog djela, čini da se očaj povlači pred njenom veličinom. Iako ovaj proces biva samo kratkotrajnim, nesumnjivo je kako umjetnost u okviru Schopenhauerove filozofije zauzima krucijalno mjesto, čemu svjedoči utjecaj njegove filozofije na mnoge glazbenike, umjetnike i književnike sve do danas.