Sa svrhom potpunijeg razumijevanja ranih čimbenika koji potencijalno mogu doprinijeti razvoju vjerovanja o emocijama, ovo je istraživanje fokusirano na ispitivanje odnosa između iskustava povezanih s privrženosti tijekom odrastanja i vjerovanja o emocijama u odrasloj dobi. Preciznije, cilj ovog rada je utvrditi predstavljaju li dimenzije rane privrženosti (anksioznost i izbjegavanje) prediktore vjerovanja o kontrolabilnosti emocija (te samoefikasnost kao medijator tog odnosa) i vjerovanja o neprihvatljivosti doživljavanja i izražavanja emocija. Analizirani su podaci 243 sudionika, a za sakupljanje podataka korišteni su sljedeći instrumenti: prilagođeni sociodemografski upitnik, Upitnik iskustva u bliskim odnosima – strukture odnosa, Upitnik vjerovanja o emocijama, Skala vjerovanja o emocijama te Skala opće samoefikasnosti. Istraživanje se provodilo online. Provedbom dviju hijerarhijskih regresijskih analiza utvrđeno je kako je dimenzija Anksioznosti u odnosu s ocem značajan negativan prediktor Vjerovanja o kontrolabilnosti emocija (Samoefikasnost nije se pokazala značajnim medijatorom), dok za Vjerovanje o neprihvatljivosti doživljavanja i izražavanja emocija značajan pozitivan prediktor predstavlja dimenzija Anksioznosti u odnosu s majkom. Rezultati ovog istraživanja sugeriraju kako dimenzija anksioznosti, u odnosu na dimenziju izbjegavanja, ima važniju ulogu u predviđanju, i potencijalno, u objašnjavanju razvoja istraživanih vjerovanja o emocijama. Također, čini se kako odnosi s majkom i ocem u različitoj mjeri doprinose predviđanju različitih vjerovanja o emocijama.